KODEKS MEDICINSKE ETIKE LEKARSKE KOMORE SRBIJE
PREAMBULA
HIPOKRATOVA ZAKLETVA jasno ukazuje na četiri fundamentalna etička principa u medicini:
1. Princip humanosti – služi najboljim interesima pracijenta ( "primum non nocere")
2. Princip pravednosti – nediskriminacije po bilo kom osnovu.
3. Princip poštovanja ličnosti i prava svakog pacijenta.
4. Princip poštovanja prava života pacijenta
MEDICINSKA ETIKA javno proklamuje i pismeno formuliše tj. kodifikuje odredjena etička načela o profesionalnim obavezama i dužnostima ali i pravima lekara u njihovoj svakodnevnoj praksi. Koncept autonomije i prava pacijenta takodje spada u oblast medicinske etike. Sve to se legalizuje u pisanom dokumentu KODEKSA MEDICINSKE ETIKE.
Odredbe KODEKSA se odnose na sve članove LEKARSKE KOMORE SRBIJE, bez obzir da li oni svoju profesionalnu aktivnost obavljaju u državnom ili privatnom sektoru zdravstva. Lekarska komora je dužna da svojom članovima omogući upoznavanje sa tekstom Kodeksa i da kontroliše poštovanje odredbi Kodeksa. Za nepridržavanje odredbi Kodeksa Lekarska Komora obavezno pokreće postupak pred Sudom časti.
Hipokratova zakletva prilikom upisa u registar Lekarske Komore ????
OSNOVNA NAČELA
I OPŠTE DUŽNOSTI LEKARA
Član 1.
ŽIVOTNA DUŽNOST LEKARA
Lekaru je časna životna dužnost da, u skladu sa ovim Kodeksom, svoju profesionalnu aktivnost maksimalno savesno, požrtvovano, humano i po svom najboljem znanju posveti zaštiti zdravlja i lečenju čoveka.
Član 2.
DUŽNOST PRUŽANJA MEDICINSKE POMOĆI
Lekar će uvek imati na umu apsolutnu obavezu čuvanja ljudskog života, kao osnovno načelo medicinske etike "primim non nocere".
Pružanja lekarske pomoći mora biti bez diskriminacije pacijenata prema rasi, veri, nacionalnosti, imovinskom stanju i političkoj pripadnosti.
Član 3.
DUŽNOST PRUŽANJA HITNE MEDICINSKE POMOĆI
Lekar ne sme odbiti hitnu lekarsku pomoć bez obzira da li je na radnom mestu ili ne. Kod vitalne ugroženosti bolesnika lekar je urgentno i apsolutno obavezan da u granicama svojih mogućnosti i stručnog znanja pruži hitnu medicinsku pomoć.
Član 4.
LOJALNOST PREMA PACIJENTU I ODNOS POVERENJA
Lekar duguje pacijentu punu lojalnost i sve mogućnosti svog znanja i veštine. Po pravilu Hipokratovnih postulata pacijent je uvek aktivni učesnik u lečenju. Medjusobni odnosi lekar-pacijent moraju da se zasnivaju na uzajamnom poverenju i odgovornosti.
Kada su ispitivanja i lečenje iznad stručnih mogućnosti lekara, on mora da pozove drugog lekara koji poseduje neophodne sposobnosti.
Čak i u slučajevima kada se bolesnik ponaša nedolično, uvredljivo i preteći, lekar je dužan da mu pruži adekvatnu lekarsku pomoć, naročito ukoliko je bolesniku bolešću ugrožen život.
Član 5.
POŠTOVANJE ČOVEKOVE SLOBODE I DOSTOJANSTVA BOLESNIKA
Lekar mora da poštuje dostojanstvo i prava svakog bolesnika i da se ponaša u skladu sa fundamentalnim principima medicinske etike.
Član 6.
PROFESIONALNA(MEDICINSKA) - LEKARSKA TAJNA
Lekar ću u potpunosti čuvati tajnu (LEKARSKA TAJNA) o svemu što lekar zna o bolesti svog pacijenta , čak i posle njegove smrti. Još od Hipokratove zakletve to ističu sve medicinski etički kodeksi.
Lekarska tajna je istovremeno i profesionalna i službena tajna, čije bi saopštavanje moglo da nanese direktnu ili indirektnu štetu pacijentu.
Lekar ima obavezu da u odredjenim uslovima čuva profesionalnu tajnu i u odnosu na članove porodice bolesnika, pa i posle smrti pacijenta.
Osnovna svrha čuvanja lekarske tajne je zaštita pacijentovih interesa, što proizilazi iz njegovih prava. Istovremeno lekarska tajna obezbedjuje poverenje i slobodno poveravanje pacijenta lekaru.
Zavisno od odnosa lekara i pacijenta može se razlikovati "jedinstvena" i "podeljena" tajna. Jedinstvenu tajnu nosi samo lekar, koji je jedini u kontaktu sa pacijentom. "Podeljena" tajna nastaje uvodjenjem timskog i ekipnog rada u medicini, uključujući i dostavljanje raznih podataka na pr. Službi socijalnog osiguranja i sl. Zakonska obaveza je svih učesnika da čuvaju medicinsku tajnu.
Neovlašćeno otkrivanje profesionalne tajne podleže zakonskim sankcijama.
Lekar je razrešen obaveze profesionalnog ćutanja:
1) ukoliko to zahteva ili pristane sam bolesnik ili zastupnik,
2) po nalogu SUDA-o tome lekar mora da obavesti pacijenta
3) kada čuvanje tajne ugrožava (infekcija, trovanje i sl.) zdravlje ili živote drugih ljudi.
U naučnim i profesionalnim publikacijama anonimnost pacijenta mora biti sačuvana.
Javno prikazivanje pacijenta u nastavi ili u naučne svrhe moguće je samo sa pristankom i uz poštovanje njegove ličnosti.
Član 7.
TEŠKA ILI NEIZLEČIVA BOLEST
Informisanje pacijenta i porodice u slučajevima teške i neizlečive bolesti, je isključivo dužnost lekara. Lekar mora to da obavi sa maksimumom takta i pažnje, imajući pre svega u vidu fizičko i psihičko stanje pacijenta kao i njegove porodice.
Član 8.
BOLESTI ZAVISNOSTI LEKARA
Lekarska komora za stalno ili privremeno (u slučaju izlečenja) oduzima pravo na rad lekaru u slučaju alkoholizam i/ ili drugih bolesti zavisnosti.
Član 9.
KONTINUIRANA STRUČNA EDUKACIJA
Lekar ima životnu obavezu da se kontinuirano teoretski i praktično stručno usavršava i primenjuje dijagnostičke metode i terapijske procedure moderne medicine.
Moralna dužnost lekara je da održava nivo znanja i veština neophodan za pružanje zdravstvene zaštite visokog kvaliteta.
Medicinski fakulteti, bolnice i profesionalna lekarska udruženja imaju zajedničku odgovornost za razvoj i stvaranje mogućnosti da svi lekari bez izuzetka učestvuju u kontinuiranoj edukaciji.
Član 10.
PRIMENA SAVREMENIH METODA LEČENJA
U skladu sa principima lekarske etike, načelima humanosti, tradicijom medicinske profesije i standardima savremene medicine lekar je obavezan da odgovorno i savesno u svom kliničkom radu primenjuje SAVREMENU MEDICINSKU DOKTRINU lečenja bolesnika.
Član 11.
NEPROVERENE I SPORNE DIJAGNOSTIČKE I TERAPIJSKE METODE
Primena neproverene i sporne dijagnostičke i terapijske metode i procedure, kao i upotreba neadekvatnih ili neispitanih lekova predstavljaju ne samo VITIUM ARTIS, nego i grub direktan sukob sa medicinskom etikom, koji povlači za sobom i ozbiljne zakonske konzekvence.
Lekarska komora u takvim slučajevima preduzima odgovarajuće kaznene mere i do oduzimanja licence za rad lekara.
Lekar ne sme da, pred nestručnom javnošću u sredstvima javnog informisanja, objavljuje rezultate nedovoljno proverenih metoda istraživanja, dijagnostike i sredstava za lečenje.
Član 12.
TIMSKI RAD I KONZILIJUM
Ako se lekar u praksi suoči sa problemima u dijagnostici i/ili lečenju pacijenta koji prelaze njegovo znanje i mogućnosti, dužan je da se za pomoć obrati timu ili konzilijumu lekara.
TIMSKI RAD je prilično česta forma zajedničkog rada minimum 2 lekara , od kojih je jedan obavezno specijalista u oblasti medicine koja pokriva upravo bolest pacijenta. Mišljenje lekara specijalista kome se lekar obratio za pomoć, ima karakter saveta, pa je za postupak daljeg lečenja odgovoran ordinirajući lekar.
KONZILIJUM se organizuje kada se radi o teškim i/ili komplikovanim slučajevima bolesnika, koji mogu da prevazilaze znanje i iskustvo ordinirajućeg lekara. Organizuje se na zahtev ordinirajućeg lekara ili rodbine pacijenta i sastavljen je od minimum 2 lekara.
U radu konzilijuma treba da dominira principijelan i nepristrasan stručan stav. Kada 2 lekara ne postignu saglasno mišljenja, poziva se i treći lekara specijalista. Kada u sastavu konzilijuma učestvuje više lekara, bira se predsednik konzilijuma koji je odgovoran za procedure rada i donošenje zaključka.
Po pravilu konzilijum ne raspravlja i ne donosi odluke u prisustvu pacijenta ili zastupnika. Zaključak konzilijuma je merodavan za dalje postupke i lečenje bolesnika i najčešće se formuliše u pismenoj formi.
Član 13.
STAV PREMA NESTRUČNIM, NEZAKONITIM I KRIMINOGENIM CILJEVIMA
Lekar ne sme da saradjuje sa pojedincima, ustanovama i društvima koji zloupotrebljavaju poverenje javnosti zastupanjem neproverenih i stručno nedokazanih lekova i postupaka u lečenju.
Lekar je dužan da svoja zapažanja i svoj stav i o drugim nestručnim i nezakonitim, pa i kriminogenim postupcima lekara i medicinskog osoblja i njihovim aktivnostima u oblasti dijagnostike i lečenja obavesti Lekarsku komoru i zatraži pravnu i društvenu podršku.
Član 14.
ODBIJANJE LEČENJA OD STRANE LEKARA
Kada je u pitanju pacijent kome je neophodna hitna lekarska pomoć, lekar ima prava da odbije lečenje izuzetno i samo u sledećim slučajevima:
1) ako ne postoji odnos punog poverenja pacijent u rad lekara
2) ako lekar smatra da nije dovoljno stručan ili da nema tehničke mogućnost za uspešno lečenje.
Član 15.
PREKIDANJE LEČENJA PACIJENTA OD STRANE LEKARA
Lekaru je dozvoljeno da prekine lečenje pacijenta samo izuzetno i to u sledećim slučajevima:
1) ako u toku lečenja ne postoji odnos punog poverenja pacijenta u rad lekara;
2) ako u toku lečenja pacijent odbija saradnju sa lekarom;
3) ako se u toku lečenja pacijent neprimereno ili uvredljivo ponašanje bolesnika ili dodje do pokušaja zloupotrebe od strane bolesnika .
Član 16.
ŠTRAJK MEDICINSKOG OSOBLJA
Učestvovanje lekara u štrajku medicinskog osoblja je jasno ograničeno profesionalnom i moralnom obavezom lekara da uprkos štrajku ukaže punu lekarsku pomoć u hitnim slučajevima i da ne prekida kontinuitet lečenja hospitalizovanih bolesnika.
Član 17.
UČEŠĆE LEKARA U IZVRŠENJU SMRTNE KAZNE
Svetsko medicinsko udruženje osudjuje učešće lekara u izvršenju smrtne kasne i kvalifikuje to kao apsolutno nedopustiv neetički postupak.
Rezolucija ne isključuje akt lekarskog utvrdjivanja smrti, posle izvršene kazne.
II DUŽNOSTI LEKARA PREMA KOLEGAMA, STRUCI I LEKARSKOJ KOMORI SRBIJE
Član 18.
STAV I ODNOS PREMA PROFESORIMA
U skladu sa TRADICIJOM lekarske profesije lekar će svojim profesorima obavezno ukazivati poštovanje i zahvalnost za znanja i veštine, za životno i stručno iskustvo kao i za ljudsko vaspitanje koje su mu pružili.
Član 19.
STAV I ODNOS PREMA KOLEGAMA I ZDRAVSTENIM SARADNICIMA
Častan lekar će se odnositi prema kolegama i zdravstvenim saradnicima u skladu sa poštovanjem ljudskog dostojanstva i profesionalnog etičkog kodeksa. onako kako bi on želeo da se oni odnose prema njemu.
Medjusobna saradnja lekara se zasniva na iskrenosti, otvorenosti i na prenošenju stručnih iskustava a sve u interesu dobrobiti čoveka.
Član 20.
UGLED I DOSTOJANSTVO LEKARSKOG STALEŽA
Lekar će u svojim profesionalnim ali i privatnim aktivnostima čuvati i braniti ugled i dostojanstvo lekarskog staleža kao i svoje lično i časno će se odnositi prema svojim kolegama.
Neumereno i nekritično isticanje i reklamiranje svoje profesionalne ličnosti i aktivnosti nije u skladu s pozivom lekara.
Član 21.
UVREDE, POTCENJIVANJE DRUGIH KOLEGA
I neopravdane kritike kolega u javnosti predstavljaju sramotnu degradaciju lekarske profesije.
Član 22.
KOLEGIJALNA STRUČNA SARADNJA LEKARA
Ako drugi lekar zatraži od lekara stručni savet i/ili pomoć, pružiće mu ih nesebično prema svom najboljem znanju i u korist bolesnika.
. Prilikom upućivanja svog bolesnika drugom lekaru, obavezan je da ga pismeno obavesti o pojedinostima bolesti pacijenta, koje bi u toku bolesti mogle ugroziti njegov život i/ili lečenje.
Član 23.
STAV PREMA STRUČNIM I MORALNIM GREŠKAMA DRUGIH LEKARA
U slučaju da lekar dozna o ozbiljnijim stručnim, etičkim i moralnim propustima i greškama drugog lekara, o tome će odmah informisati isključivo Lekarsku komoru Srbije.
Sam će odmah preduzeti sve hitne mere i postupke da bolesniku stručno i moralno pomogne. O tom ozbiljnom nedoličnom postupku svojih kolega neće raspravljati sa samim bolesnikom i/ili rodbinom i neće informisati sredstva javnog informisanja.
Član 24.
PROFESIONALNI ODNOS LEKARA PREMA PACIJENTU
ne sme biti uslovljen koristoljubljem i zadovoljavanjem ličnih ambicija i lične materijalne korist.
Član 25.
KORUPCIJA U ZDRAVSTVU
Korupcija u zdravstvu predstavlja "rak ranu" koja ne samo da maksimalno kompromituje lekarsku profesiju, nego i ozbiljno ugrožava osnovne principe humanosti i etike lekara u svakodnevnom životu i u društvu u celini. Korupcija deli pacijente na "povlašćene i favorizovane" (korupcijom) i "nepovlašćene". Pacijent se oseća vitalno ugroženim i gubi inače izuzetno važno poverenja u lekara.
Lekar mora aktivno da se bori protiv korupcije u zdravstvu što zahteva posebno afektivno i psihofizičko stresogeno angažovanje u svakodnevnom profesionalnom životu.
Lekar ne sme koristiti svoj lekarski poziv ili položaj u zdravstvenoj ustanovi, da bi privukao pacijente radi pribavljanja nezakonite materijalne ili finansijske dobiti
Lekar pojedinac je nemoćan u borbi protiv korupcuije, ali su zato autoritet i angažovanje LEKARSKE KOMORE jedini pravi način da se korupcija u zdravstvu uništi.
Član 26.
O PROFESIONALNOJ AUTONOMIJI I SAMOREGULACIJI LEKARSKE PROFESIJE (Madridska deklaracija)
Lekari moraju biti profesionalno nezavisni u svojim kliničkim i etičkim odlukama u zaštiti i lečenju pacijenata. Profesionalna autonomija znači obezbedjenje nezavisnosti i profesionalne slobode svim lekarima i osigurava najbolju moguću zdravstvenu zaštitu, što je ustvari osnovni etički princip.
Pravo na profesionalnu autonomiju podrazumeva da medicinska profesija ima kontinuiranu profesionalnu i etičku odgovornost lekara putem samoregulacije u okviru nacionalnih medicinskih institucija.
Društvo mora da zna da može da računa da će taj sistem organizovane samoregulacije garantovati poštenu efikasnu etičku i profesionlnu zdravstvenu zaštitu.
Odgovornost za sprovodjenje samoregulacije lekara kod nas preuzima Lekarska komora Srbije, koja po zakonu, ima niz kompetencija nad svim lekarima: registracija, izdavanje dozvola za rad-licence, sankcionisanje povrede etičkih principa, sankcionisanje korupcije, organizuje sudove časti za sankcionisanje povreda etičkih principa, sankcionisanje profesionalnih grešaka, za oduzimanje licenci, zastupa i brani interese Lekarske komore i članova Komore itd.
Član 27.
STAV PREMA LEKARSKOJ KOMORI SRBIJE
Lekar smatra LEKARSKU KOMORU SRBIJE svojom stručnom maticom koja mu pruža profesionalnu podršku i zaštitu integriteta njegove ličnosti u društvu. Profesionalna i stručna aktivnost i članstvo u Sekcijama i organima Lekarske komori pruža lekaru široke mogućnosti daljeg stručnog usavršavanja i i napretka u struci.
Lekar se aktivno s zalaže za očuvanje zavidnog ugleda Lekarske komore u struci i javnosti u zemlji i u inostranstvu.
Član 28.
LEKAR I PRINUDNO LEČENJE
Specifične uslove za medicinski tretman tj lečenje bolesnika ima lekar koji radi u psihijatrijskim bolnicama tj. zavodima u kojima su hospitalizovani psihijatrijski bolesnici ili u zatvorima gde su zbog krivičnog dela internirane osobe sa mentalnim poremećajima. Obadve grupe bolesnika imaju jedno zajedničko medicinsko obeležje: psihijatrijski oboljenje tj mentalni poremećaj.
Lekar mora imati de facto isti stav terapeuta i humaniste prema obolelima bez obzira da li su u zatvoru ili su hospitalizovani. U bolnicama lekar nastoji da se primenjuju norme i standardi koji važe za ostale zdravstvene ustanove.
U zatvorima lekar nastoji da mentalni bolesnici budu adekvatno medikamentno lečeni i da budu maksimalno zaštićeni od moguće diskriminacije na osnovu njihovog mentalnog oboljenja. To se posebno odnosi na izuzetno važnu zaštitu od seksualne, fizičke ili druge zloupotrebe, kao i od ne retkih pokušaja ili realizovanih psihičkih tortura.
Član 29.
ODNOS PREMA ŠTRAJKU GLADJU PACIJENATA
U stadijumu štrajka gladju, kada stepen narušenosti zdravlja štrajkača postaje očigledan, lekar koji leči štrajkače suočava se sa sledećim konfliktnim vrednostima:
1. Lekar ima moralnu obavezu da koristi svoje znanje i veštinu u najboljem interesu pacijenta da bi izlečio i spasao njegov život (princip dobročinstva).
2. Lekar im dužnost da poštuje autonomiju pacijenta nad svojom ličnošću. Osim u hitnim slučajevima, pre primene svoje veštine da bi pomogao štrajkaču, lekar je obavezan da od njega dobije saglasnost za lekarsku intervenciju.
Ovaj konflikt postaje evidentan kada štrajkač, koji je na početku štrajka decidirano zahtevao da mu se ne spasava život, upadne u komu i život mu postaje ozbiljno ugrožen.
S obzirom na aktuelno ozbiljnu opasnost za život štrajkača, lekar po savesti mora da preduzme medicinske mere spasavanja života pacijenta.
Član 30.
ODNOS PREMA BOLESNOJ DECI
Savetuje se da lekar pedijatar, lekar druge specijalnosti ili lekar opšte prakse vrše preglede malog, pretškolskog i školskog dete isključivo u prisustvu roditelja, rodbine, staratelja, vaspitača ili školskog nastavnika.
U slučaju bolesne dece lekar preduzima sve mere dopunskih ispitivanja i lečenja. U slučaju hospitalizacije lekar se aktivno interesuje za svog pacijenta i prati stanje hospitalizovanog bolesnika.
Posebnu brigu posvećuje telesno i psihički hendikepiranoj deci, bilo da su hospitalizovana u specijalnim ustanovama , ili da se radi o deci u sopstvenim porodicama. Ukoliko registruje nasilno ponašanje i ozbiljne pedagoške greške, alarmiraće odgovorne instance u zaštitu ove dece i zatim kontrolisati efekte preduzetih mera.
Član 31.
ODNOS PREMA ZLOSTAVLJANJU STARIH OSOBA
(Deklaracija Hong Konga)
Sa sociološkog i medicinskog stanovišta stare osobe svakako predstavljaju specifičnu grupu stanovišta, koju karakterišu brojni zdravstveni poremećaji: motorike, somatski, psihički i orijentacije. Takvi pacijenti zahtevaju pored zdravstvene i pomoć u svojim dnevnim aktivnostima, što ih dovodi u stanje manje ili veće zavisnosti od porodice ili društva. Nažalost, nije retko da ih porodica i zajednica smatraju opterećenjem i da im ograničavaju negu i ugrožavaju egzistenciju.
Zlostavljanje starih osoba se manifestuje na više načina: finansijsko, psihičko, fizičko, medicinsko ili samozanemarivanje
Deklaracija daje jasne preporuke lekarima:
- da identifikuju stare koji su zlostavljani ili zanemareni;
- da obezbede medicinsku evaluaciju i lečenje povreda;
- da uspostave i održe terapijski savez sa porodicom;
- da obaveste nadležne vlasti ili službe o svim slučajevima zloupotrebe ili zanemarivanja;
- da se u domovima za stare postara d stari dobiju najbolju zaštitu;
- da organizuje multidisciplinarni tim od predstavnika lekara, socijalne,
mentalno zdravstvene i pravne službe;
- aktivno podrže ravoj i korišćenjesuportivnih sruštenih službi u cilju obezbedjivanj kućne nege, uslov odmor, smnjkenje stresa u porodicam visokog rizika itd
III LEKARSKA "MALPRAKSA"
Na 44. SVETSKOJ MEDICINSKOJ SKUPŠTINI SEPTEMBRA 1992. SVETSKO MEDICINSKO UDRUŽENJE je pojavu nesavesnog i nestručnog stava i aktivnosti lekara definisalo terminom MALPRAKSA (nesavestan i nestručan postupak).
U IZJAVI Skupštine o MALPRAKSI insistira se na razlikama izmedju dve suštinski različite forme MALPRAKSE.
Član 32.
1) MEDICINSKI NESAVESNOG I NESTRUČNOG ISHODA (Malpraksa) koji je nastao :
a) jer nije obezbedjen standard savremenog lečenja, koji je odgovarao stanju bolesnika;
b) zbog nedostatka tj neznanja veština i nemarnosti (nesavesnosti) u pružanju zdravstvene zaštite pacijentu.
KRAJNJI ISHOD je nanošenje telesne i duševne štete bolesniku. Lekar mora da snosi pravnu tj. zakonsku odgovornost.
Lekarska komora svakako mora da zvanično veštačenjem definiše sve
počinjene greške i propuste i angažuje SUD ČASTI za sankcionisanje.
ČLAN 33.
2) NEŽELJENOG ISHODA koji predstavlja štetu koja je pacijentu nanesena u toku lečenja, koja nije mogla biti predvidjena i nije posledica bilo kakvog nedostatka veštine, znanja i savesnog zalaganja lekara, koji je LEGE ARTIS lečio pacijenta.
Za NEŽELJENI ISHOD lekar ne treba da snosi pravnu odgovornost.
U takvim slučajevima Društvo mora da utvrdi da li pacijentu treba dati kompenzaciju za pretrpljene povrede i štetu.
Deklaracija insistira da zakoni svake zemlje treba da obezbede procedure za ekspertizu i rešavanje pitanja stručne i zakonske odgovornosti za MALPRAKSU.
IV PRAVA PACIJENTA
LISABONSKA DEKLARACIJA
Član 34.
PRAVO NA SLOBODAN IZBOR LEKARA
Pravo na slobodan izbor lekara predstavlja osnovni princip autonomije pacijenta.
Pacijent im PRAVO da ga leči lekar koji slobodno samostalno donosi kliničke i etičke procene i tretman bez uplitanja sa strane.
Član 35.
PRAVO PACIJENTA NA ISTINU
Pacijent ima pravo da sazna istinu o svom zdravstvenom stanju, kao i o predvidjenom ispitivanju i lečenju i očekivanim rezultatima i ishodu predvidjenog medicinskog tretmana.
Pacijent ima pravo uvida u njegovu medicinsku dokumentaciju. Ako bi ove informacije dovele do ozbiljnog pogoršanja stanja pacijenta i ugrozila dalje lečenje, lekar nije obavezan da ih saopšti.
Član 36.
PRISTANAK PACIJENTA NA LEČENJE
Bolesnik im pravo da prihvati ili da odbije bilo ambulantno ili stacionarno lečenje nakon adekvatne informacije od strane lekara. Saglasnost ili odbijanje pacijent može da ispolji usmeno ili pismeno. Njegovo pravo je i da odbije ispitivanje ili lečenje čak i kada to ugrožava njegov život.
Ukoliko je vitalno ugroženi pacijent u nesvesti ili objektivno nije u stanju da izrazi svoju volju, lekar može samostalno ili u pismenoj saglasnosti sa najužom rodbinom, da preduzme adekvatan i hitan medicinski postupak.
U slučajevima kada postoje medicinske indikacije za lekarsku intervenciju maloletnih pacijenata ili pacijenata lišenih poslovnih sposobnosti zakonska obaveza je da pismenu saglasnost može dati samo njegov zakonski ZASTUPNIK : bračni drug, roditelji, staratelj, bliski rodjaci. Ako to nije moguće tada se traži mišljenje od Centra za socijalni rad. Kod hitnih slučajeva lekar mora da interveniše bez traženja saglasnosti.
Član 37.
PRINUDNA MEDICINSKA INTERVENCIJA I HOSPITALIZACIJA
Licu nesposobnom za rasudjivanje, koje je svoj život dovelo u opasnost iz samoubilačke namere, lekar mora da pruži hitnu lekarsku pomoć, ne uzimajući u obzir njegovu volju tj. njegov aktivan otpor.
Lekar psihijatar ima pravo da uputi duševnog bolesnika u psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa, ukoliko za to postoje medicinske indikacije. Ipak i u takvim slučajevima neophodna je saglasnost uže porodice.
Psihijatar ne sme prinudno da hospitalizuje psihički zdravu osobu.
Član 38.
KONSULTACIJA DRUGOG LEKARA
Ordinirajući lekar ne sme da se usprotiviti želji pacijenta da se sa molbom obrati drugom lekaru za njegovo mišljenje o stanju zdravlja i o načinu lečenja ovog pacijenta.
Član 39.
POVERLJIVOST INFORMACIJA
Pacijent ima pravo da očekuje da će njegov lekar poštovati poverljivu prirodu svih informacija medicinske i lične prirode.
Član 40.
PACIJENT IMA PRAVO DA UMRE DOSTOJANSTVENO
Član 41.
Pacijent ima pravo da primi ili odbije DUHOVNU ILI MORALNU POMOĆ UKLJUČUJUĆI I POMOĆ SVEŠTENIKA.
Član 42.
ODNOS PREMA PACIJENTOVOJ RODBINI
Lekar je dužan da se prema rodbini i bliskim prijateljima pacijenta odnosi sa puno razumevanja, pre svega prema njihovoj brizi za stanje bolesnika i da sa njima saradjuje.
Član 43.
ŠTRAJK GLADJU PSIHIČKI ZDRAVIH OSOBA
Pod uslovom da je štrajkač gladju psihički zdrava osoba, lekar koji leči štrajkača suočava se sa sledećim konfliktnim vrednostima:
1) lekar ima moralnu obavezu da poštuje svetost života i da koristi svoje veštine da bi spasao život pacijenta;
2) lekar ima moralnu obavezu da poštuje autonomiju štrajkača nad svojim životom. Konflikt je evidentan kada je štrajkač prethodno dao jasne instrukcije da mu se NE spasava život u toku štrajka. Medicinska intervencija lekara narušava autonomiju pacijenta a ne preduzimanje može da suoči lekara sa tragedijom smrti štrajkača.
Sve vreme štrajka gladju lekar svakog dana proverava da li je štrajkač zbog iscrpljenosti postao nesposoban za informisano odlučivanje. Kada štrajkač postane konfuzan i nesposoban za donošenje nesmetane odluke ili upadne u komu, lekar je slobodan da u ime interesa pacijenta uvodi veštačku ishranu. U ovoj situaciji lekar je urgentno i apsolutno bio obavezan da u granicama svojih mogućnosti i stručnog znanja pruži hitnu medicinsku pomoć.
V ODNOS PREMA NEIZLEČIVOM I PREMA UMIRUĆEM BOLESNIKU
Član 44.
" PASIVNA" I "AKTIVNA" EUTANAZIJA
Kod neizlečivog bolesnika jedan od osnovnih zadataka lekara je da efikasno preduzima sve mere lečenja koje će pacijentu ublažiti bolove i psihičku patnju.
Medjutim, sa medicinskog, etičkog i pravnog stanovišta, dileme su kako tretirati život pacijenta u trajnom vegetativnom stanju, kod koga su sve psihičke funkcije, zbog opsežnog oštećenja mozga, definitivno izgubljene? Kako tretirati život i pravo na život novorodjenčeta sa vrlo teškim telesnim defektima i nakaznošću?
Kod umirućeg pacijenta tj u terminalnom stadijumu bolesti , lekar treba da obezbedi čoveku dostojne uslove umiranja. Odlaganje neizbežne smrti umirućeg bolesnika predstavlja tada nehumano produžavanje patnji.
U takvim, za izlečenje zaista prognostički infaustnim slučajevima, ukoliko je pacijent pri svesti i dovoljno uvidjavan u svoje stanje, uz njegovu saglasnost lekar može dalji tretman da ograniči samo na efikasno ublažavanje subjektivnih tegoba. ("PASIVNA EUTANAZIJA").
Medjutim, lekar ne sme ni sa etičkog, ni sa zakonskog stanovišta da preduzima postupke koji bi aktivno skraćivali život umirućeg pacijenta. ("AKTIVNA EUTANAZIJA")
Član 45.
ODNOS PREMA SAMOUBISTVU UZ POMOĆ LEKARA
Ozbiljno bolesne osobe, čak možda i od neizlečivih bolesti i/ili sa nepodnošljivim bolovima, ali pri punoj svesti, imaju pravo da kompetentno razmišljaju o samoubistvu i da donose sopstvenu odluku o izvršenju samoubistva. Prihvatanje zahteva ovih pacijenata za pomoć lekara u izvršenju samoubistva je krajnje neetičko i zakonski strogo kažnjivo, na isti način kao i eutanazija.
Član 46.
MOŽDANA SMRT
Kod komatoznih bolesnika, na asistiranoj ventilaciji ( disanje pomoću respiratora) i pri očuvanom radu srca (EKG), dijagnoza ireverzibilnog terminalnog stadijuma života postavlja se isključivo detekcijom "moždane smrti" tj ireverzibilnog prestanka rada mozga.
DIJAGNOZA MOŽDANE SMRTI se postavlja na osnovu:
- EEG snimanja (izoelektrična linija ) i /ili
- snimanja evociranih potencijali moždanog stabla (nedostaju) i/ili
- transkranijalnim Doppler ehosonografskim snimanjem cirkulacije u mozgu (nema više cirkulacije krvi)
VI TRANSPLANTACIJA-UZIMANJE I PRESADJIVANJE TKIVA I ORGANA LJUDSKOG TELA
SA MRTOG I ŽIVOG DAVAOCA
Član 47
OD UMRLOG DAVAOCA
Pod zakonski odredjenim uslovima delovi ljudskog tela se mogu
uzimati od umrlih lica (kadavera), a samo izuzetno od živih davalaca.
Ovako uzeta tkiva i organi mogu se presadjivati bolesnom ljudskom biću u terapijske svrhe.
Odredjeni medicinski stavovi, etičke norme i zakonske norme su važan preduslov za terapijsko presadjivanje delova ljudskog tela kadavera.
Delovi tela umrlog lica mogu se uzimati za presadjivanje isključivo posle verifikovane moždane smrti savremenim dijagnostičkim tehnikama (EEG, Evocirani potencijali, Doppler ehosonofgrafsko snimanje) i potpisima 3 prisutna lekara. Medjutim, nijedan od ova tri lekara ne može po zakonu lično da učestvuje u transplantaciji.
Jedan od važnih preduslova za uspeh presadjivanja je nesumnjiva biološka tj medicinska kompatibilnost tkiva umrlog davaoca i živog primaoca , koja je konstatovana još u toku života davaoca.
Saglasnost za uzimanje delova tela umrlog mora biti pismena od bliskih rodjaka ili data još za života od umrlog davaoca.
Član 48.
OD ŽIVOG DAVAOCA
Za uzimanje delova tela od živog davaoca , koje je punoletno, psihički i somatski zdravo, neophodna je pismena saglasnost davaoca.
Član 49
CENTAR ZA PRESADJIVANJE TKIVA I ORGANA
Centar za presadjivanje je specijalizovana institucija u kojoj se timski analiziraju svi aspekte rizika kako za živog davaoca, tako i za primaoca transplantata. Kod pozitivnog rezultata realizovane kompleksne baterije analiza, Centar daje saglasnost za transplantaciju , ali samo ako je ona u granicama "dopuštenog rizika".
Lekar koji sudeluje, ili bi mogao sudelovati, u postupku presadjivanja:
a) ne može sudelovati u odlučivanju o moždanoj smrti davaoca, zbog mogućeg sukoba interesa.
b) dužan je da živog davaoca savesno upozna sa mogućim posledicama presadjivanja,
Lekar je dužan da sprečava trgovinu delovima ljudskog tela.
VII PLANIRANJE PORODICE
Lekar svojim stavom i svojim postupcima, kao i verbalno, savetuje i detaljno informiše bračne parove o odgovornosti supružnika za stvaranje i održavanje najpovoljnijih uslova za planiranja njihove porodice. Lekar vodi računa o zdravlju članova porodice i pruža odraslima medicinsku pomoć.
Od samog početka braka informiše ih o manifestacijama oplodjenja tj. začeća, o toku normalne trudnoće, o porodjaju, o kontracepciji, o svim rizicima abortusa, o značaju održavanje bez konfliktnog braka i atmosfere sloge u braku i porodici.
Od samog početka trudnoće lekar pacijentkinju upućuje na redovne preglede i kontrole u Savetovalište za trudnice.
U slučaju steriliteta ili smanjene plodnosti žene ili muškarca lekar ih upućuje u Savetovalište za planiranje porodice ili kod nadležnog ginekologa radi daljeg medicinskog tretmana.
Član 50.
KONTRACEPCIJA, ABORTUS i STERILIZACIJA
KONTRACEPCIJA je dozvoljena kao postupak koji igra važnu ulogu u planiranju plodnosti i porodice. Lekar je dužan da pacijentkinju upozna sa delovanjem kontraceptivnih sredstava, dinamikom njihove primene kao i o mogućim neželjenim propratnim dejstvima.
ABORTUS Deklaracija 35. Skupštine Svet. medicinskog udruženja - Venecija
Delikatnost problema učestvovanja lekara u medicinskom tj arteficijalnom abortusu proističe iz kategoričkih stavova Hipokratove zakletve o apsolutnom poštovanju života čoveka od samog njegovog početka.
Deklaracija ističe da indikacije za medicinski abortus predstavljaju slučajevi, kada su životni interesi majke u sukobu sa interesima ploda. Samo u skladu sa zakonom i odobrenjem od najvećeg autoriteta abortus može da izvrši isključivo kompetentan lekar.
Pobačaj tj. abortus je spontani ili arteficijalni prekid trudnoće u periodu do 26. nedelje. Svaki arteficijalni abortus bez opravdanih medicinskih indikacija je u sukobu sa medicinskom etikom i smatra se ozbiljnim krivičnim delom. Isti je slučaj ako je arteficijleni Ab uradjen protiv volje trudnice.
Medicinski ili socijalno-medicinski indikovan arteficijalni abortus se realizuje u toku prvih 8 nedelja trudnoće. Postavlja se etičko pravo da li žena ima pravo da slobodno odlučuje o pobačaju do osme nedelje trudnoće.
Ginekolog može odbiti učešće u arteficijelnom Ab čak iako indikacije nisu u sukobu sa zakonom. Izuzetak je slučaj životne ugroženosti bolesne trudnice.
Veštački prekid trudnoće i posle 8 nedelje, bez medicinskih indikacija je čak i kod pristanka majke zakonski strogo kažnjiv.
Smrt ili teška telesna povreda trudnice usled abortusa ili prekida trudnoće u periodu sve do porodjaja je zločin koji se strogo kažnjava.
STERILIZACIJA se realzuje kod muškarca hirurški vazektomijom ili kod žene podvezivanjem jajovoda. Sterilizacija je u principu dozvoljena samo ukoliko postoje indikacije sa medicinskog, genetskog ili socijalnog stanovišta, koje nisu u sukobu sa zakonom.
VIII VEŠTAČKA OPLODNJA
Problem steriliteta u našem društvu je vrlo aktuelan i prestavlja samo jedan od razloga za "belu kugu" tj pad nataliteta u našem društvu.
Savremena medicina pruža sterilnim brakovima mogućnost začeća tj. oplodjenja veštačkim putem:
1. Direktnim ubrizgavanjem sperme u uterus
2. Vantelesnim oplodjenjem
Član 51.
VANTELESNO OPLODJENJE (VTO)
U laboratorijski sud u specijalnu tečnost stavljaju se zajedno punkcijom jajnika dobijene jajne ćelija i spermatozoidi (prethodno obradjeni u laboratoriji). U inkubatoru dolazi do vantelesnog oplodjenja i razvoja do stepena embrion, koji se posle nekoliko dana unose u uterus.
Broj implantiranih embriona ne sme biti veći od 3(MAKSIMALNO tri), jer postoji realna opasnost pobačaja.
Trudnoća nastaje implantacjom embriona u sluzokožu materice i posle čega se dalje razvija kao i u slučaju prirodno nastale trudnoće.
Zabranjeno je:
a) da se embrioni začeti in vitro upotrebe u neke druge svrhe,
b) da se iz začetih embriona, neposredno pre nego što se unesu u uterus, uzimaju matične ćelije
Lekar za rutinsku primenu ove metode oplodjenja mora imati saglasnost od Lekarske komore koja pismeno potvrdjuje kvalifikaciju i adekvatne uslove za rad lekara. Bez certifikata Lekarske komore VTO je zakonski zabranjena
Lekar prethodno mora da upozna partnere o proceduri, izgledima na uspeh i eventualnim komplikacijama. Partneri treba da potpišu pismeni pristanak kao i sam lekar.
VTO nije dozvoljeno ako je lekar upoznat da će trudnica biti samo inkubator tj surogat materinstva.
IX LJUDSKI GENOM
Specifičnost rasporeda skupa svih gena u ljudskom organizmu je odredjena specifičnim ljudskim genetskim kodom koji predstavlja GENOM. Dešifrovanje tj. mapiranje GENOMA omogućilo je poslednjih decenija epohalna otkrića tzv defektnih (mutiranih) gena i njihove uloge u etiologiji niza naslednih bolesti ali i stečenih oboljenja u toku života.
Savremena medicina dozvoljava isključivo one dijagnostičke procedure ili terapijske zahvate u samu strukturu i funkcije ljudskog GENOMA, koji nisu u suprotnosti sa etičkim kodeksom.
Član 52.
TESTOVI DETEKCIJE PATOLOŠKOG GENA
Genetski testovi za u cilju objektivne prenatalne dijagnostike odredjenih genetskih oboljenja kod pacijenata, kao i za otkrivanje nasledne predispozicije za dotične bolesti, mogu se realizovati isključivo pod uslovom jasno definisane indikacije od strane lekara ili konzilijuma lekara i to samo u zdravstvene ili strogo naučne svrhe.
Prenatalni genetički skrining i prentalna dijagnostika mogu da se sprovode samo uz slobodnu i informisanu saglasnost pacijenata ali i praktično zdravih osoba ali sa rizikom za prenošenje genetičkih poremećaja na svoje potomstvo.
Nije etički ni medicinski dozvoljeno realizovati prenatalni genetički skrining ukoliko nije moguće lekarsko savetovanje pre i posle testova.
"Prenatalna dijagnoza" je termin za analizu i opisivanje rezultata testova koji se koriste za detekciju i odredjivanje da li je embrion ili fetus neke osobe pogodjen odredjenim oboljenjem.
Rezultati testova koji govore za genetsko oboljenje predstavljaju lekarsku tajnu. U takvim slučajevima niko ne sme biti u bilo kom smislu diskriminisan.
Član 53.
ANALIZA GENOMA
Projekat "humani genom" baziran je na pretpostavci da će nam informacija koja je sadržana u genu, omogućiti postavljanje dijagnoze za veliki broj genetičkih oboljenja.
Osnova razumevanja genskih poremećaja je identifikovanje i utvrdjivanje karakeristika gena nakon mutacije, koji su nosioci ili samo predispozicije ili manifestnih osnovnih patoloških poremećaja kod niza oboljenja sa genetičkom komponentom. Kod brojnih oboljenja, kao što su na primer diabetes, Alzheimerova bolesti, idiopatska epilepsija i niz drugih bolesti, mutirani geni više stimulišu, provociraju aktiviranje predispozicije, nego što su sami uzrok ovih bolesti.
Danas su strogo definisane isključivo medicinske indikacije za primenu specifičnih laboratorijskih analiza GENOMA u cilju detekcije relevantnih informacija u dijagnostičke, terapijske ali i naučne svrhe.
Davanje informacija o identifikovanim mutiranim genima trećoj osobi dozvoljeno je samo uz informisanu saglasnost pacijenta.
Analiza genoma i objavljivanje dobijenih rezultata je dozvoljena samo uz pismenu saglasnost bolesnika ili na osnovu sudske odluke.
Član 54.
GENETSKO INŽENJERSTVO
Poslednjih decenija analiza genoma je od posebnog značaja za razvoj epohe genetskog inženjerstva, koje otvara sasvim novo poglavlje u otkrivanju novih lekova za niz do sada još neizlečivih oboljenja.
1. Kod "somatskog " genetskog inženjerstva cilj je da se u bolesnu ćeliju sa bolesnim genom dodatno unese pomoću "malog virusu-sličnom organizmu" isti tip ali zdravog gena.
GENSKA TERAPIJA je transfer zdravih gena u bolesnu ćeliju i u bolesni deo genoma. U virusnoj DNK, koja sadrži gen za zamenu ili korektivni gen, ne sme biti opasnih ili neželjenih virusa. Uneta DNK mora da funkcioniše u normalnim uslovima u ćeliji primaoca, da bi se sprečilo metaboličko oštećenje koje bi moglo da ošteti zdravo tkivo pacijenta.
2. Kod "germinativnog" genetskog inženjerstva zdravi geni se unose u jajnu ćeliju ili spermatozoid i rasporedjuju se po čitavom organizmu. Realna je opasnost da ova biotehnologija genetskog inženjerstva može biti i ozbiljno zloupotrebljena za"inženjering" ljudskih bića. Svaki takav zahvat u ljudski genom zahteva za njegovu realizaciju posebnu zakonsku saglasnost medicinskih eksperata.
Član 55.
HUMANO KLONIRANJE
Humano kloniranje je izuzetno neprirodan i apsolutno veštački način razmnožavanja sisara i realizuje se aseksualno tj bez oplodjenja.
Kod prve faze fertilzacije in vitro se implantira jedro somatske ćelije (koža,kosa itd) donora u denukleisanu neoplodjenu jajnu ćeliju.
1. Kod REPRODUKTIVNOG HUMANOG kloniranja ovako oplodjenja ćelija smešta u uterus kao kod veštačke oplodnje. Plod (gametski embrion)se razvija kao reprodukcija bez biološkog oca i biološke majke.
Cilj reproduktivnog kloniranja je radjanje kloniranog ljudskog bića, što se danas, pre svega sa medicinskog stanovišta, smatra krajnje nehumanim i apsolutno kriminogenim postupkom. U eksperimentima na životinjama objektivno su bez izuzetaka dokazane brojne malformacije i letalan ishod (Ab najčešće) .
Humano REPRODUKTIVNO KLONIRANJE je danas zakonom zabranjeno.
2. Kod NEREPRODUKTIVNOG– terapijskog kloniranja prva faza fertilzacije je ista kao i kod reproduktivnog kloniranja, da bi se zatim oplodjena ćelija u laboratorijskim uslovima delila do stadijuma blastule, kada embrion već ima brojne matične tj nediferencirane somatske ćelije. Somatskom embrionu se ne dopušta dalji razvoj i iz njega se uzimaju matične ćelije koje se u odredjenim medijima reprodukuju u odredjena tkiva organa.
Postavlja se etičko pitanje da li je, za razliku od gametskog embriona, uništavanje somatskog embriona u toku prvih 14 dana ubistvo živog bića? Upravo ova dilema je i razlog da čak i savremena medicina, još uvek ima prilično rezervisan stav prema ovakvom "TERAPIJSKOM KLONIRANJU".
Ovaj problem je izgleda uspešno rešen otkrićem MATIČNIH ĆELIJA u organima čoveka. Implantacijom jedra čelije donora u denukleisanu matičnu ćeliju, ćelija se zatim, u laboratorijskim uslovima daljom deobom, razvija u diferencirane specifične ćelije organa iz koga one potiču. Otkriće pluripotentnih matičnih ćelija stvara još perspektivnije uslove da se "proizvedu" ćelije raznih organa i tkiva.
Sa etičkog stanovišta NEREPRODUKTIVNO KLONIRANJE je de facto TERAPIJSKO KLONIRANJE, od čije se egzaktne primene očekuje veliki doprinos savremenoj medicini.
X BIOMEDICINSKA ISTRAŽIVANJA NA ČOVEKU I NOVE METODE LEČENJA
DEKLARACIJE SVETSKE MEDICINSKE ASOCIJCIJE.
Profesionalna i moralna obaveza svakog lekara je da kontinuirano prati nova dostignuća medicine, kako u novim bazičnim i kliničkim saznanjima, tako i u dijagnostici i u terapiji. To se odnosi podjednako na lekare opšte prakse kao i lekare koji su se specijalizirali u raznim oblastima medicine. Osnovni cilj biomedicinskih istraživanja je da se kroz dopuštene terapijske i naučne oglede dobiju pozitivni rezultati i da se na osnovu toga omogući kontinuirano uvodjenje novih, ne samo naučno nego i u praksi potvrdjenih, dijagnostičkih, terapijskih i preventivnih metoda u svakodnevnu profesionalnu aktivnost.
Lekari i istraživački tim koji se bave biomedicinskim istraživanjima nad ljudskim bićima, moraju biti izuzetno dobro obrazovani i unapred medicinski i multidisciplinarno detaljno informisani o planiranom istraživanju. Etička ali i pravna obaveza je da se takvo istraživanje realizuje pod supervizijom kompetentne medicinske osobe.
Svaki čovek, koji je potencijalni subjekat za istraživanje, mora biti detaljno obavešteni o ciljevima, metodama, očekivanoj koristi ali i potencijalnim rizicima studije, kao i mogućim neugodnostima. Subjekat ima pravo da odbije učestvovanje ili da se povuče iz daljeg istraživanja. Dobrovoljnu saglasnost za učestvovanje subjekat daje isključivo pismeno u prisustvu lekara.
Lekar odbija istraživanje ako značaj istraživanja nije proporcionalan mogućem riziku za subjekt. Lekar obavezno i hitno prekida istraživanje ako su zdravlje ili život subjekta ugroženi.
U slučajevima kada je fizička ili psihička nesposobnost uzrok nemogućnosti dobijanja saglasnosti ili kada je subjekt maloletan, "informisana saglasnost" se može dobiti od odgovornog zastupnika subjekta.
Postoji fundamentalna razlika izmedju:
1) medicinskog istraživanja sa dijagnostičkim i terapijskim ciljem fokusiranih za poboljšanje zdravlja i izlečenje pacijenata i
2) medicinskog istraživanja sa čisto naučnim osnovnim ciljem, koje je bez neposredne i direktne dijagnostičke i terapijske vrednosti za osobu koja je subjekt istraživanja.
Saglasnost za sprovodjenje kompleksnog istraživanja na čoveku daje posebna komisija koja je kompetentna sa pravnog, medicinskog i etičkog stanovišta.
KLINIČKA MEDICINSKA ISTRAŽIVANJA lekar vrši u toku lečenja pacijenta, primenom novih dijagnostičkih i terapijskih metoda, obavezno u pismenoj saglasnosti sa pacijentom.
NEKLINIČKO MEDICINSKO ISTRAŽIVANJE NA ČOVEKU se vrši na dobrovoljcima koji su psihofizički zdravi ili ako su u pitanju pacijenti, njhihova bolest ne sme da im vezu s istraživanjem.
Rezultati biomedicinskih istraživanja na čoveku moraju biti publikovani u stručnim časopisima i zbornicima.
Član 56.
KONTROLA STRUČNOG RADA
Kontrolu stručnog rada lekara vrši lekar ili grupa lekara po nalogu zdravstvene službe opštine, grada ili ministarstva zdravlja.
Kontrolu vrše u privatnoj ordinaciji, ambulanti, dispanzeru ili u hospitalnim zdravstvenim ustanovama. Vrši se analiza i kontrola ispravnosti lečenja i stručnog rada lekara pojedinaca ili grupe lekara u zdravstvenim ustanovama. Posebna pažnja posvećena je analizi uslova rada i medicinskoj opremi, ispravnosti, načinu i efikasnosti i ispravnosti njene upotrebe.
Cilj kontrole je dobronamerna analiza kvaliteta i uslova rada. U konačnom zaključku se pored pozitivne ocene daju i eventualne kritike i saveti za pozitivno rešenje nekih problema u pogledu opreme, nedostatka kadrova, lekova i instrumenta.
Član 57.
XI MEDICINSKA DOKUMENTACIJA
Medicinska dokumentacija obuhvata niz vrlo raznovrsnih podataka , u kojima dominiraju čisto medicinski podaci koje lekar i ostalo medicinsko osoblje dobijaju u standardnoj medicinskoj obradi pacijenta po ustaljenom i definisanom upitniku i arhiviraju u medicinsku datoteku za svakog pacijenta ponaosob. Datoteka svakog pacijenta sadrži obavezne anamnestičke, objektivne kliničke i parakliničke informacije po oblastima koje obradjuju i to od dijagnostičkih, kliničkih, laboratorijskih podataka.
Ovi podaci se obavezno registruju tj. unose u medicinsku dokumentaciju počev od samog početka obrade pacijenta a zatim sve vreme u toku daljeg lečenja i kontrolnih praćenja. Klasiraju se u Istorijama bolesti posebno za svakog bolesnika.
Zahvaljujući modernoj kompjuterizovanoj evidenciji svih pomenutih podataka, danas se govori o automatizovanim bankama podataka koji su programirani i dizajnirani da omoguće njihovo odvajanje u četiri grupe:
1) identifikatora i podataka koji se odnose na identitet subjekta;
2) administrativnih podataka;
3) medicinskih podataka;
4) socijalnih podataka
Pristup informacijama može biti dozvoljen samo medicinskom osoblju ali i u meri koja to praksa dozvoljava i drugom zdravstvenom osoblju. Pristup se dozvoljava usko nemedicinskim podacima onim osobama, koje imaju pristup podacima za njihove specifične dužnosti.
Čuvanje medicinske dokumentacije koje se odnose na bolesnika treba čuvati dugoročno – po sadašnjim propisima čak i do 10 godina.
Pacijent ima pravo na uvid u medicinsku dokumentaciju, izuzev delova za koje je lekara ubedjen da bi to moglo da ugrozi pacijentov život ili zdravlje
XII MEDICINSKO VEŠTAČENJE LEKARA
Član 58.
Predmet medicinskog veštačenja je de facto analiza i stručna procena negativnih posledica po zdravlje ili čak i život pojedinaca ili grupe ljudi ne samo zbog sumnji na delovanja nestručnog lečenja, nego i delovanja profesionalnih ili akcidentalnih štetnih noksi, trovanja ili trauma u svakodnevnom životu.
Lekar veštak mora biti oficijelno opunomoćen za veštačenje od strane Suda. Lekar veštak mora biti nepristrasan u odnosu na privatne interese ugrožene strane ili naručioca.
Odgovornost lekara veštaka je velika, jer analizira, prosudjuje i odlučuje najčešće u vrlo delikatnim sporovima izmedju pojedinaca i zdravstvenih ustanova, ali i drugih državnih i privatnih institucija.. Ustvari predmet veštačenja su daleko najčešće uzroci i posledice oštećenja telesnog i psihičkog zdravlja, sa ili bez invaliditeta, čak i sa smrtnim ishodom.
Osnovni cilj veštaćenja je da otkrije i konstatuje etiologiju i patogenezu tj uzrok i mehanizam nastajanja psihičkog i/ili somatskog oštećenja bolesnika bilo usled bolesti, trovanja, traume.
Medicinska veštačenja naručuje daleko najčešće Sud ali i ustanove i pojedinci u gradjanskim, upravnim i privatnim sporovima
27
Lekar veštak mora biti usko specijalizovan za odredjene oblasti medicine. U slučaju komplikovanih medicinskih sporova formira se poseban komisija veštaka od strane Suda , kao što je na pr. Sudsko Medicinski Odbor na Medicinskim ili Pravnim fakultetima.
U svom radu veštak i na Sudu poštuje profesionalnu tajnu.
Član 59.
STRUČNI NADZOR U ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA
U posebnim slučajevima kada postoji opravdana potreba za veštačenjem stručnosti i kvaliteta rada u jednoj zdravstveno ustanovi Ministarstvo zdravlja, samo ili u saradnji sa Lekarskom komorom, formira grupu- komisiju usko specijalizovanih veštaka lekara i sradnika. Zadatak Komisije je da izvrši detaljnu i sistematsku kompletnu analizu stručnog medicinskog rada u toj zdravstvenoj ustanovi.
Komisija za svoj rad odgovara Ministarstvu zdravlja i Lekarskoj komori Srbije, koji u zavisnosti od nalaza Komisije preduzimaju odredjene administativne mere i/ili mere eventualnog korigovanja konstatovanih propusta medicinske službe.
XIII ZAVRŠNE ODREDBE
Član 60.
Kodeks medicinske etike Lekarske komore Srbije je obavezan za sve lekare članove Lekarske komore, čija je profesionalna i moralna obaveza da budu upoznati sa svim načelima i odredbama Kodeksa.
Smernice i odredbe Kodeksa članovi Lekarske komore Srbije se Svaki slučaj odstupanja i prekršaja smernica i odredbi Kodeksa od strane članova Lekarske komore njihovom u svakodnevnom profesionalnom radu u preventivi, kurativi i rehabilitaciji biće odgovarajuće sankcionisan. U ozbiljnim slučajeva prekršaja medicinske etike predvidjene su i kazne oduzimanja licence za rad.
Svako krivično delo, koje podleže sankcijama Suda, obavezno mora biti i predmet analize i eventualnih sankcija Suda časti Lekarske komore.
Svako kršenje odredbi Kodeksa od strane lekara ili zdravstvenih ustanova, lekar član Komore ima profesionalnu i etičku obavezu da isto prijavi Komori.
Svaki lekar član Komore ima moralnu obavezu, da se u svakoj prilici maksimalno zalaže za visok autoritet i ugled Lekarske komore Srbije.
LITERATURA: U PRILOGU!
NACRT : KODEKS MEDICINSKE ETIKE SRPSKE LEKARSKE KOMORE
Sastavio: Prof. Dr Dragoslav V. Ercegovac Dr Sc, specijalista neuropsihijatar